Živite u inostranstvu?
Do termina kod lekara se čeka, a strani lekar ne poznaje lekove iz Srbije. Postavite pitanje lekaru iz Srbije, na svom jeziku — o leku koji koristite, svojim tegobama ili zdravlju roditelja u Srbiji. Odgovor stiže na Vaš mejl, besplatno.
Pitajte lekara iz SrbijeOdgovor lekara je informativan i ne zamenjuje pregled.
Imunohemolizne anemije — najkraće
- Šta su
- Antitela — tuđa ili sopstvena — razaraju eritrocite.
- Dve grupe
- Izoimune (tuđa antitela) i autoimune (sopstvena).
- Šta spada u izoimune
- Reakcije posle transfuzije i hemolizna bolest novorođenčeta.
- Dve vrste reakcija na transfuziju
- Zbog ABO neslaganja i zbog ranije senzibilizacije Rh-negativnog primaoca na Rh-pozitivne eritrocite.
- Zajednički uzrok
- Dospevanje neodgovarajućih eritrocita u krv primaoca.
- Autoimune
- Sa toplim ili sa hladnim antitelima — prema tome na kojoj temperaturi antitela deluju.
Ovaj pregled je informativan i ne zamenjuje pregled kod lekara. Ceo tekst je ispod.
Ova vrsta hemoliznih anemija izazvana je delovanjem alo- ili autoantitela na eritrocite. Ovo delovanje izaziva eritrocitolizu i pojavu znakova hemolize.
Ova vrsta hemoliznih anemija izazvana je delovanjem alo- ili autoantitela na eritrocite. Ovo delovanje izaziva eritrocitolizu i pojavu znakova hemolize.
Ova vrsta anemija deli se na dve grupe. Jednu grupu čine izoimune hemolizne anemije. Drugu grupu čine autoimune hemolizne anemije izazvane ili toplim ili hladnim antitelima.
U izoimune hemolizne anemije ubrajaju se posttransfuzijske hemolizne reakcije i izoimuna hemolizna bolest novorođenčeta.
Posttransfuzijske hemolizne reakcije dele se u dve podgrupe. U prvu podgrupu spadaju posttransfuzijske hemolizne reakcije koje su izazvane ABO inkompatibilnim eritrocitima, dok u drugu podgrupu spadaju one hemolizne reakcije koje su uslovljene prethodnom senzibilizacijom Rh-negativnog primaoca sa Rh-pozitivnim eritrocitima.
Uzroci nastanka ove vrste hemoliznih anemija jesu dospevanje neodgovarajućih eritrocita ABO ili Rh sistema u krv primaoca. Uneti eritrociti sadrže antigene koje organizam primaoca nema, pa se na njih stvaraju antitela koja dovode do razgradnje eritrocita. Razgradnjom eritrocita dolazi do oslobadanja velike količine hemoglobina koja je praćena hemoglobinurijom, anurijom i pojavom akutne bubrežne insuficijencije. Takođe, usled velike hemolize moguća je i intravaskulna diseminovanakoagulacija (DIK).
Klinička slika. Kod primene ABO nekompatibilne transfuzije klinička-‘slika se ispoljava brzo u vidu anafilaktičkog šoka. Karakteriše se crvenilom lica, tahikardijom, hiperventilacijom, U bolesnika javlja se strah od neposredne smrti, urtikarija, bolovi u kostima. Mogu da se jave i znaci šoka (prostracija, hipotenzija, filiforman puls), cijanoza. Nekoliko sati kasnije javlja se temperatura do 40°C. Kao najteža komplikacija javlja se akutna bubrežna insuficijencija.
Posttransfuzijska hemohzna reakcija posle primene Rh-inkompatibilne krvi nije tako dramatična kao kod primene inkompatibilne ABO krvi. Ona obično ostaje nezapažena. Njeno postojanje dokazuje se povećanom koncentracijom hemoglobina, febrilnošću koja se javlja oko 40 minuta posle primene transfiizije. U kasnijem toku javlja se hipotermija kojoj prethodi osećanje jeze i drhtavice.
Poseban klinički oblik posttransfuzijske hemolizne reakcije je „zakasneh oblik posttransfuzijske hemolizne reakcije“. On se odlikuje slabo izraženom kliničkom slikom kada je primenjena jedna transfuzija Rh-inkompatibilne krvi (slab stepen anemije i hiperbilirubinemije). Međutim, u ponovljenira transfuzijama dolazi do izražene hemolize koja se odlikuje teškom anemijom, ikterusom, jezom, drhtavicom, znacima hipovolemijskog šoka, hemoglobinurijom, akutaom bubrežnom insuficijencijom i znacima DIK.
Dijagnoza. Postavlja se na osnovu anamnestičkih podataka (primena ABO ih Rh-inkompatibilne transfuzije), fizičkog nalaza hemolize i šoka i laboratorijskih ispitivanja u kojima dominira anemija, retikulocitoza, pozitivan Coombsov test, hiperbilirubinemija, hemoglobinemija i hemoglobinurija. U slučaju nastanka akutne bubrežne insuficijencije ispoljavaju se i ti klinički znaci.
Diferencijalna dijagnoza. Posttransfuzijsku hemohznu reakciju treba razlikovati od posttransfuzijskih nehomoliznih reakcija. Ove poslednje javljaju se usled nekompatibilnosti HLA sistema granulocita, trombocita ih proteina plazme. Najčešće se javljaju posle primene transfuzija leukocita i okrivljuju se za ispoljavanje pirogenih posttransfuzijskih reakcija.
Lečenje. Posttransfuzijske hemolizne reakcije leče se suzbijanjem šoka, primenom antibistaminika, a u slučaju ispoljavanja akutne bubrežne insuficijencije, indikovana je hemodijahza.
Izoimuna hemolizna bolest novorođenčeta izazvana je neslaganjem između krvnih grupa majke i ploda. Hemohzna bolest nastaje zbog delovanja antitela majke protiv određenih antigena eritrocita ploda. Ovaj oblik hemolizne anemije opisan je u udžbenicimapedijatrije i neonatologije.
