Živite u inostranstvu?
Do termina kod lekara se čeka, a strani lekar ne poznaje lekove iz Srbije. Postavite pitanje lekaru iz Srbije, na svom jeziku — o leku koji koristite, svojim tegobama ili zdravlju roditelja u Srbiji. Odgovor stiže na Vaš mejl, besplatno.
Pitajte lekara iz SrbijeOdgovor lekara je informativan i ne zamenjuje pregled.
Gijen-Bareov sindrom — najkraće
- Šta je
- Autoimuna bolest u kojoj se oštećuje mijelinski omotač živaca — pretežno pokretačkih.
- Gde je oštećenje
- Na početnim delovima živaca, blizu kičmenih nervnih čvorova.
- Prepoznatljiv nalaz
- U likvoru albuminocitološka disocijacija — povišene belančevine uz normalan broj ćelija.
- Šta ga izaziva
- Uzrok nije potvrđen; većina smatra da mu prethodi infekcija nekim neurotropnim virusom, uz alergijsku reakciju antigen–antitelo.
- Koga pogađa
- Nezavisno od pola, uzrasta i rase.
- Drugi nazivi
- Poliradikuloneuritis, poliradikulitis, infektivni neuritis, febrilni polineuritis.
Ovaj pregled je informativan i ne zamenjuje pregled kod lekara. Ceo tekst je ispod.
Akutna idiopatska-inflamatorna demijelinizirajuća poliradikuloneuropatija (Sy. Guillain-Barre-GBS) je bolest autoimune prirode i ubraja se u grupu demijelinizirajućih neuropatija, predominantno motornog tipa. Proces je uglavnom lokalizovan na proksimalnim delovima nerava, u blizini spinalnih ganglija, a karakteriše se specifičnim promenama u likvoru – albuminocitološka disocijacija (povišen nivo belančevina uz normalnu pleocitozu). .
ETIOLOGIJA
U savremenoj medicinskoj literaturi ovaj sindrom je poznat pod raznim nazivima: poliradikuloneuritis, poliradikulitis, infektivni neuritis i febrilni polineuritis. Etiološki agens nije definitivno utvrđen iako većina autora smatra da u osnovi oboljenja postoji infekcija nekim neurotropnim virusom. Takođe se pretpostavlja da je posledica alergijskih fenomena, odnosno reakcije po tipu antigen – antitelo.
Pojava oboljenja nije vezana za pol, uzrast niti rasu.
PATOGENEZA I PATOANATOMSKE PROMENE
Promene su uglavnom lokalizovane na proksimalnim delovima nerava, dok su zadnji korenovi i ganglije neznatno otečeni, pri čemu se zapaža multifokalni gubitak mijelina duž struktura perifernog nervnog sistema.
Postoje brojni radovi o imunopatološkim zbivanjima u toku GBS koji se karakterišu perivaskularnim infiltratom mononuklearnih ćelija sa mestimičnom demijelinizacijom perifernih živaca u predelu zapaljenja.
Takođe su opisana antitela protiv nerava i mijelina, međutim nije utvrđeno da li su ona patogena ili samo odražavaju sekundarnu imunoreakciju na razaranje nervnog tkiva. Kod bolesnika koji su ispitivani u ranoj fazi bolesti otkrivena su antitela u visokom titru, verovatno IgM, koja vezuju komplement.
KLINIČKA SLIKA
U većini slučajeva poliradikuloneuritis se razvija dve do četiri nedelje nakon manifestacije simptoma infektivnog oboljenja. Najčešće su to blage respiratorne infekcije, virusne infekcije, imunizacija (variola i si.), traume.
Bolest počinje sa diskretnom slabošću donjih ekstremiteta koja se nakon par dana proširuje na gornje ekstremitete. Zbog flakcidne paraplegije i paralize respiratornih mišića u teškim slučajevima će se potreba veštačke ventilacije. Bolest u svojoj daljoj progresiji može zahvatitii kranijalne nerve što se klinički manfestuje paralizom facijalisa, disfagijom i dizartrijom. Ovo je ascendentni tip bolesti. Opisuje se i descendentni tip.
Zbog oštećenja perifernog motornog neurona ove paralize praćene su atrofijom i hipotonijom mišića u kasnijoj fazi bolesti. Pojavi paraliza prethode parestezije i utrnulost udova, ali je objektivni gubitak senzibiliteta obično blag i prolazan. Bolovi su česti noću, intenzivni u početku, dok kasnije nestaju. Tetivni refleksi su oslabljeni ili ugašeni još u ranoj fazi bolesti. Zahvaćenost autonomnog nervnog sistema ima za posledicu labilnost tenzije, neadekvatnu sekreciju antidiuretskog hormona, nemogućnost kompenzacije promene intravaskulamog volumena, tahi ili bradikardija, hiperhidrozu ili suvoću kože i oštećenje sfinktera.
Najčešći klinički tok bolesti je progresija simptoma u toku 1-3 nedelje sa promenljivom prognozom. Trajanje paraliza u nelečenim slučajevima je različito dugo. Većina bolesnika se spontano oporavlja u toku nekoliko nedelja sa minimalnim posledicama.
Smrt se javlja u 10-14% slučajeva i to najčešće kao posledica plućne embolije i pojave aritmije.
DIJAGNOZA POLIRADIKULONEURITIS A
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike gde postoje osnovni kriterij umi:
1. motorni ispadi: progresivna slabost više od jednog ekstremiteta, progresivne pareze i paralize.
2. arefleksija i hiporefleksija
3. albuminocitološka disocijacija
Dopunski kriterijumi:
– razvoj bolesti traje 4 nedelje
– oporavak počinje tokom 4. nedelje
– relativno simetrične pareze i paralize
– afebrilnost sa nastajanjem slabosti
– zahvacenost kranijalnih nerava, posebno facijalisa
– poremećaji autonommog nervnog sistema
– smanjena brzina sprovođenja perifernih nerava (EMNG).
DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA POLIRADIKULONEURITISA
– Za razliku od polineuritisa kod poliradikuloneuritisa je senzibilitet manje oštećen od motorike paralize mogu biti više izražene proksimalno nego u distalnim delovima ekstremiteta, sfinkteri mogu biti oštećeni a vazomotomi i trofički poremećaji su manje izraženi.
– Porfirijska neuropatija se može dokazati nalazom porfirina u mokraći. Takođe je moguće razlikovati trovanja teškim metalima dokazivanjem olova, arsena u krvi ili mokraći.
– Miastenija gravis obično zahvata mišiće oka, a povoljno reaguje na terapiju holinesteraznim lekovima.
– Paralitički polimijelitisi, kod kojih je prisutna febrilnost i znaci nadražaja CNS-a. Paralize su asimetrične i, što je veoma bitno, nisu udružene sa gubitkom senzibiliteta. U poliomijelitisu postoji pleocitoza i minimalni porast proteina.
Poliradikuloneuritis TERAPIJA
Danas ne postoji specifična terapija za poliradikuloneuritis ali se terapijski uspeh može očekivati ako se rano prepozna bolest i započne sa adekvatnom negom bolesnika.
Savremeni terapijski koncept podrazumeva primenu plazmafereze u akutnoj fazi bolesti i ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste da stepen izlečenja zavisi od što ranijeg započinjanja plazmafereze.
Mišljenja oko primene kortikosteroida su podeljena i postoje autori koji smatraju daje njihova primena kontraindikovana, dok drugi smatraju da se mogu dati samo u akutnoj fazi bolesti.
